Flash Vijesti

Prosjaćenje kao posledica nedostatka sistemskog rješenja i neprimjerenog socio-ekonomskog raslojavanja društva

Puno je raznih dokumenata, zakona, akata i konvenacija u kojima se izražava izričit stav da svako dijete ima pravo na bezbrižno djetinjstvo u kojem nema nasilja, zloupotrebe i iskorišćavanja. Nažalost u praksi to i nije baša tako. Postoje brojni primjeri djece koje su žrtve kriminalnih aktivnosti pojedinaca, nerijetko i žrtve nesavjesnih roditelja, koja ih tjeraju da prose, jer im je to nažalost jedini način obezbjeđivanja porodične egzistencije. Samim tim  djetinjstvo te  djece je izgubljeno i čini ih  zauvijek nesretnim i od njih stvara  „Robu“ koja treba da im donosi samo profit po svaku cijenu.

1

Posljednjih godina uočen je veliki broj djece koja prose na određenim mjestima u većim gradovima, posebno na  gradskim trgovima, ispred vjerskih objekata, na  prometnim raskrsnicama, trgovačkim centrima i drugim prometnim mjestima. Nerijetko se dešava da  na raskrsnicama ispred semafora, prose i odrasle osobe, uglavnom žene, koje sa sobom vode ili drže u naručju djecu, najčešće bebe, neprimjereno i neprikladno  obučenim, bosa i polugola pri izuzetno visokim, ali nrijetko i  izuzetnim  ekstremno niskim temperaturama.

 

Sve navedeno govori da  se ovdje radi o flagrantnom kršenju prava djeteta još u najranijem djetinstvu, što je nedopušteno, nehumano i u  suprotnosti sa UN konvencijom, ali domaćim zakonodavstvom, koja definiše prava djeteta. U odnosu na prava djece ovdje je narušeno pravo na zdrave uslove odrastanja, pravo na adekvatnu roditeljsku brigu, i pravo na zdravo djetinjstvo.

 

Ovaj problem je prisutan i aktuelan tokom cijele godine, mnogo je više izražen u prazničnom periodu i u ljetnim mjesecima naročito na jugu crnogorskog primorja. Nažalost u tom periodu se broj onih koji prose  drastično povećava. Maltene svugdje ih ima i djeluju  veoma sihronizovao, što govori da su veoma dobro organizovani. Za vreme ljetnje sezone 99% prosjaka na ulicama  Crne Gore nisu crnogorski državljani. Uglavnom dolaze iz nama susjednih zemalja prije  svega iz Srbije.  U razgovoru sa  tom djecom oni to i potvrđuju, i to uglavnom iz Pančeva i Leskovca.

 

U poslednje vrijeme u Ulcinju dolaze i  sa Kosova i susjedne Albanije. To je moje iskustvo u  komunikaciji sa nekima od njih koji pristaju da veoma kratko odgovore na neka naša pitanja. Uglavnom nerado govore o  tome odakle dolaze. Način ili model aktivnosti djece koja prose, veoma jasno govori, da su sve to organizovane grupe i  da neko stoji iza njih. Nerijetko se  dešava da ta djeca sa suznim očima takoreći  mole preklinju da im se nešto udjeli.

 

 

 

 

Odgovor na ovakve pojave treba da ponude sociolozi i nadležne službe koje se bave prevencijom svih vidova trafikinga, pa i prosjačenja kao jedan oblik trafikinga. Meni kao roditelju  i  laiku, tužne i suzne oči  te nesretne djece govore,  da ta djeca žive u strahu i da  su obavezni da kako znaju i umiju moraju da obezbjede određen iznos  sredstava u toku dana, kako ih taj neko ko ih je angažovao ne bi kažnjavo. Dakle iako to nadležne službe negiraju, više je nego očigledno da je prosjačenje naročito ljeti dio kriminalnih aktivnosti, pojedinaca ili grupa,  koje država treba da identifikuje  i adekvatno sankcioniše. Sistemsko riješenje za  ovaj  problema, još uvijek ne postoji u svim opštinama u Crnoj Gori. To svakako ne znači da  se ništa ne radi na iznalaženju rješenja za problem prosjačenja, naprotiv, postoji volja, ali se ne radi na identifikaciji stvarnih uzroka prosjačenja, ponavljam nedostaju dugoročna  sistemska rješenja.

 

Kad je u pitanju međunarodno zakonodavstvo, UN Konvencija o pravima djeteta obavezuje države potpisnice da garantuju prava djeteta i da ih u potpunosti sprovode, poštuju i unapređuju. Prava sadržana u pomenutoj konvenciji odnose  se na svu djecu, bez obzira na rasu, pol, nacionalnu  ili vjersku pripadnost. Odgovornost roditelja je ključna za razvoj djeteta, ali je i država obavezna da  stvori zakonodavni okvir i preduslove za ostvarivanje prava njihove djece., što kod nas nije slučaj, jer je ekonomsko  raslojavanje društva neprimjereno. Mnogo je onih koji ne mogu da obezbjede ni minimum uslova za egzistenciju svoji porodica, svjedoci smo  da ima i onih koji se hrane otpacima koje nalaze u kontejnerima. Ove činjenice ne iznosim da bih govorio o  posledicama nesrazmjernog ekonomskog raslojavanja društva, nego treba tražiti uzroke takvih pojava i raditi na njihovoj identifikaciji, koja bi rezultirala  eliminacijijom ovakvih pojava u našem društvu.

 

Jedno od mogućih rješenja jeste izrada jedinstvenog standardizovanog modela usluga za svu djecu koja se bave prosjačenjem, podrazumjeva se ove usluge  treba da pruže isključivo nadležne institucije, istovremeno razvijajući dugoročna sistemska riješenja. Ovaj problem ne mogu i ne treba da riješavaju nevladine organizacije, koliko god one bile humane i respektabilne, jer je ovo briga države u kojoj ta djeca žive. NVO svakako mogu da budu podrška jednom sveobuhvatnom državnom projektu, kroz izradu strategije koja bi bila primjenjiva i fokusirana na problem prosjačenja. Kao moguća rješenja za suzbijanje  ove vrstu trafikinga, treba predvidjeti sledeće mjere:

 

Izrada  odgovarajuće i jedinstvene evidencije (baze podataka) za sve opštine u Crnoj Gori pojedinačno,   koja će  ponuditi  potpune i precizne  podake  o slučajevima djece zatečene u prosjačenju.  Izrada  smještajnih kapaciteta – prihvatilišta  za majke dojilje ili majke s  bebama kao i za maloljetno djecu zatečene u prosjačenju.

 

Formiranje  dežurnih službi  (djelovanje policije, predstavnika civilnog sektora i centra za socijani rad u vidu posebno obučenih timova, bez uniforme) pojedinačno   za svaku opštinu,  koje bi  imale  za cilj identifikaciju  svih žrtava trafikinga, njihov smještaj i potpuno zbrinjavanje od mogućih reprekusija uz aktivnu ulogu svih nadležnih službi  Dakle neophodna su sistemska rješenja uz odlučno angažovanje državnih institucija, koja je bitan faktor,  ako ne i ključna za rješavanje ovog problema.

 

 

 

Podizanje svijesti građana  o ovom problemu je od izuzetne važnosti.  Promovisati u medijima  akciju npr. „Djeci je mjesto u školi, a ne na ulici“. Dati mogućnost građanima da i oni  daju svoj doprinos u rješavanju ovog problema u njihovom direktnom uključenju pozivom jedinstvenog telefonskog broja na nivou Crne Gore . Medijski upoznati građane, da  su ta djeca ili majke sa dojenčadima koje susrećemo na svim promjetnim lokacijama uglavnom žrtve kriminalnih radnji pojedinaca ili grupe ljudi. Navedene mjere  bi svakako preventivno uticale  na zaštiti djece od  zloupotrebe,  prosjačenja, ali i Ustavom zagarantovanih prava, kao  i međunarodnim standardima Konvencije UN-a o pravima djeteta i njihovoj zaštiti od svih mogućih zloupotreba.

 

Muhamed Uković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*