Flash Vijesti

“Bez jezika, nema naroda”

Ne znam koliko smo svjesni  kao društvo da je Romski jezik prilično zapostavljen i da se o istom malo toga zna. O tome govore i činjenice da je Romski jezik sve manje zastupljen i korišćen kod mladjih pripadnika romske zajednice, da isti jezik nije zvanično zastupljen u školskom programu, da se ne koristi na Univerzitetima i da prije svega nemamo nastavnog osoblja koji bi govorili na Romskom jeziku.

Koliko je sve ovo moguće, ako nove generacije koje dolaze nisu upoznate sa sopstvenim jezikom, da li zapravo možemo reći da Romskom jeziku prijeti nestajanje u državi u kojoj su već godinama nastanjeni, jer zajednički jezik stvara i zajednički identitet.

Ako bi Romski jezik bio dostupan u samoj državi, samo društvu , to ne bi bila samo mogućnost pripadnicima/pripadnicama romskog naroda da svoj jezik koriste već bi to bila prilika da se i pripadnici/ pripadnice većinskog stanovništva upoznaju sa romskom kulturom, jezikom i identitetom i time doprinesu očuvanje jednog naroda.

Na temu romskog jezika i uopšteno njegove standardizacije u Crnoj Gori razgovori, interakcije na toj temi su rijetke a i kada ima riječi o tome, obično su to  neki zadati ciljevi koji zapravo predviđaju ispunjenje obećane riječi to je nastanak standardizacije i dostupnost romskom narodu korišćenje sopstvenog jezika u državi u kojoj su nastanjeni godinama.

Na ovoj temi jedan od sagovornika biće nam i predsjednik Romskog savjeta, Mensur Šaljaj, koji je ujedno i pozitivni primjer romske zajednice. On je krenuo putem obrazovanja, putem uspjeha i pokušava pravim putem zastupati interese romske zajednice u cilju poboljšanja položaja romske zajednice u Crnoj Gori.

On će nam govoriti u ime institucije, to jeste govoriće ispred Romskog Savjeta, s obzirom da odgovornost institucija uvijek mora postojati i uvijek moraju biti svjesni koliko još prostora ima da se radi ka integracii, reintegracije romske zajednice u Crnoj Gori.

Mensur Šaljaj – Romski jezik u Crnoj Gori

Mašta ili java u budućnosti, pred nama je da  vidimo šta ce se desiti?

Godinama unazad, u Crnoj Gori se vodi problem oko standardizacije  romskog jezika u institucije ove zemlje, kako u obrazovanju, tako u sudstvu, tužilaštvu I dr. Da godinama jedan narod živi u istoj zemlji,  sa znatno  malom migracijom u druge zemlje I da nemaju pravo da govore, uče I  pišu na svom jeziku,   jeste u stvari   skoro pa I gubitak identiteta jednog naroda.   Romski jezik je specifičan I ima 14 dijalekta, a neki kažu da ima I više. Kad  uzmemo  druge države u regiji,  vidjecemo da u svakoj zemlji  je standardizovan romski jezik I da imaju po makar jednog romologa/lingvistu. Kod nas taj kadar još nismo uspjeli da osposobimo, kada cemo I koliko ce ih  biti,  ostaje da maštamao ili se nadamo u budućnosti da ce se to u skorije vrijeme I desiti.

Razgovorali smo na ovoj temi i saradnikom u socijalnoj inkluziji, sponom između institucije i romske i egipćanske zajednice,  Agimom Gaš.

“Smatram da je romski jezik u Crnoj Gori prilično zapostavljen, samim tim što romski jezik nije određen kao službeni jezik u Ustavu Crne Gore, otuda proizilaze niz problema koji se održavaju na svakodnevni život Roma u Crnoj Gori.

Po njegovom mišljenju na osnovu Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima Savjeta Evrope, čija je Crna Gora potpisnica, romski jezik uživa zaštitu u oblasti obrazovnog sistema, medija, pravosudnog sistema, lokalne i državne uprave, kulture i prekogranične saradnje, ali koliko je to zaista tako u praksi?

Ističe da ne postoji nijedan adekvatni sudski tumač za romski jezik, jedino gdje je romski jezik zastupljen jeste u oblasti medija. Primjer jeste Romski radio kao i program na romskom u Javnom servisu RTCG.

Podržava inicijativu uvođenja medijatora u obrazovanju, zato što je to jedina olakšica romskoj djeci, naravno ako medijator dolazi iz romske zajednice.

Posebna je čast razgovorati na ovoj temi sa Ruždijom Sejdovićem, osoba koja je mnogo uradila za očuvanje romkog jezika i identiteta romskog naroda u regionu, lingvista po profesiji, romski književnik i pjesnik.

Na pitanje standardizacije jezika-kodifikacije, on je rekao “Postoji samo jedan način koji je u većini zemalja prihvaćen”.

Od 1990. godine, egzistira određena kodifikacija azbuke romskog jezika koja se u međuvremenu pokazala kao jedina forma koja može da zadovolji potrebe i kriterijume standardizacije romskog jezika.

Pomenutu  normu su potpisali 16 stručnjaka i lingvista romskog jezika u Varšavi 1990. godine pod pokroviteljstvom UNESCO-a. Trenutno je ova forma kodifikacije  veoma široko u upotrebi u zemljama kao što je:  Rumunija, Mađarska i Italija, a osobito treba spomenuti Španiju.

Ova forma ili standard se naziva „maškarutno lekhipe“, ili srednja vrijednost pisanja.

U suštini, pod standardizacijom se podrazumijeva način ili kodifikacija sa kojom se piše.

Romski jezik se piše latinicom, i s tim je odrađen veoma veliki procenat standarda. Dijalektika je usmenog karaktera.

Prvi Svjetski Kongres Rroma u Londonu 1971. godine proglasio je da nijedan romski  dijalekat nije bolji od drugih, ali treba nam jedan zajednički jezik da bismo se mogli sporazumjeti na međunarodnim konferencijama, u medijama i u književnosti». Po tom principu se radilo sve do 4. Kongresa u Varšavi 1990. godine, koji je prihvatio zajednički romski alfabet, važeći za sve dijalekte romskog jezika. Najvažniji princip zajedničkog romskog pravopisa zvuči: sa jedne strane svaki čita po pravilima izgovora svog dijalekta, kao što obično priča sa svojim ukućanima, dok sa druge strane svi pišu jednako, tako da bi se bez poteškoća sporazumjevali u pismenoj komunikaciji. Dakle, piše se razne fonetske varijante na isti način, mada ih svaki govornik izgovara u skladu sa svojim narečjem.

Na pitanje koje je njegovo mišljenje vezano za standardizaciju romskog jezika u Crnoj Gori, on ističe da U Crnoj Gori imamo dominantna dva dijalekta: Gurbetski koji govore Romi starosedioci ili autohtoni Romi, i Arlijski (Kovački) koji govore Romi koji su se u najvećoj mjeri doseljavali u CG sa područja albanskog govornog područja.

Oba dijalekta imaju svoje manje poddijalekte ili određene govorne anomalije koje ne mogu da utiču u toj mjeri da se moraju uzeti u obzir sa stvaranje standarda. Ono što važi za sve dijalekte romskog jezika, važi i za dijalekte koje koriste Crnogorski Romi.

Forma standarda koji je naveo može da se upotrijebi bez problema i za oba glavna dijalekta  sa kojim se Romi u Crnoj Gori služe, jer to omogućava jedinstveno pisanje, ali svako čita sa karakteristikama svog dijalekta.

Podržava inicijative raznih nevladinih organizacija i određenih institucija, ali isto tako ističe da je u Crnoj Gori veoma malo rađeno i finansirano na ovu temu. Mišljenja je da tek treba da se formira pri Romskom savjetu u Crnoj Gori, komisija ili radno tijelo koje će se aktivnije baviti načinom i metodologijom uvođenja standarne forme u širu upotrebu. Najvažniji i najteži rad na ovom polju jeste edukacija samih roma/ romkinja.

Ali, mora da se započne sa ovim radom jer je CG u velikoj mjeri u zaustatku prema onome šta se sve radi na edukaciji i učenju romskog jezika, da li standarda ili dijalektike u okruženju a osobito u Evropi.

S obzirom na rad Ruždije Sejdović, zadovoljstvo je čuti njegove sugestije za dalji rad institucija u cilju unapređenja položaja Roma/ Romkinja u Crnoj Gori..

“Potrebno je, osobito na lokalnom nivou, u sve releventne državne institucije uvesti radno mjesto: Koordinator za romska pitanja. Osobito to radno mjesto treba uvesti u Ministarstva prosvjete kao i  u Ministarstvu rada i socijalnog staranja.

Ovakva radna mjesta poželjno bi bilo da pokrivaju Romi, po svojoj mogućnosti. Ali zvanje „Koordinator za romska pitanja“ ubrzao bi rešavanje mnogih problema sa kojima se permanentno pripadnici RA populacije sreću iz godine u godinu, nego bi stvorio i politički ambijent koji bi omogućio i stvarni razvoj ovog naroda u edukativnom, obrazovnom sustavu države.

Kao što sam već navela, jedino gjde imamo zastupljen romski jezik u Crnoj Gori, jeste RTCG, na kojoj je i zaposlen pripadnik romske zajednice novinar Senad Sejdović.

Kada sam ga upitala da nam nešto više kaže o romskom jeziku, rekao je da je to jedan od najjednostavnijih i najljepsih jezika, koji nam dolazi iz jednog od najstarijih jezika sanskrita. Ono što je prirodan slijed jednog jezika koji se trenutno koristi kao lokalizam jeste standardizacija i njegova kodifikacija.

Smatra da je prijeko potrebna ista, zato što je jezik potreban u pravosuđu, službenoj komunikaciji, obrazovanju jer samim tim se pripadnik ili pripadnica iz ove zajednica može procesuirati u sudskim procesima kao jednak pred ostalima.

Ističe da se trenutno romski jezik može čuti na Javnom servisu i par portala koji njeguju romski jezik i upotrebljavaju lokalizam.

Resorna Ministarstva treba da nastave sa procesima standardizacije, ali je takođe jedan od problema i adekvatan kadar koji će moći da sačuva jezik, koji se prenosi “sa koljena na koljeno”, već od VI vijeka.

Kao što naslov teksta kaže, “Bez jezika, nema naroda”, a svako negiranje jezika jeste negiranje narodnosti. Vjerujem da će institucije, društvo u cjelini, pomoći pri standardizaciji romskog jezika u Crnoj Gori, u suprotnom postoji realna opasnost da će se romski jezik kakav je i danas zaboraviti i upravo tada, termin asimilacije će biti bliži za još jednu stepenicu kao ovoj marginalizovanoj grupi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*